Povijest

Vještina, vojna tradicija, sport

Mnogi su autori pokušavali dati definiciju mačevanja. Od pojma «barbarski običaj» (J.J. Rousseau) do hladne i gotovo tehničke konstatacije da je «mačevanje vještina zadavanja udaraca, a da ih se ne primi» (Moliere). U stvari, radi se o borbi pojedinca s pojedincem (rjeđe pojedinca protiv grupe), gdje se koristi hladno oružje (mač ili sablja) s ciljem pogađanja protivnika vrhom ili oštrim bridom tog oružja, u svrhu ostvarivanja dominacije u borbi.

Povijesni oblik mačevanja (realna borba s visokim stupnjem rizika) danas se ne susreće. Mačevanje je preživjelo u praksi kao moderan olimpijski sport, atraktivan i zahtjevan, opremljen rekvizitima, zaštitnim sredstvima i priborom za signalizaciju pogodaka koji su proizvod visoke tehnologije, te kao scensko mačevanje, neophodno u teatarskim ili filmskim aplikacijama.

Povijesni razvoj mačevanja usko je vezan uz povijest sukoba koji su obilježavali oblikovanje ljudske civilizacije. Kao stara borbena vještina koja se razvila iz nekih oblika borenja hladnim oružjem, mačevanje je prisutno u mnogim kulturama, a vezano je uz njihov tehnološki razvoj, prvenstveno uz napredak vještine obrade metala.

Prvi slikovno zapisi koji opisuju borbu hladnim oružjem koje podjeća na mač datiraju iz Starog Egipta (hram Abu Medina iz Gornjeg Egipta koji je izgradio Ramzes III oko 1190 g. pr. n.e.).

Antička Grčka poznaje mačevanje kroz vještinu borenja «hoplomahia». Grčki vojnik pješak, «hoplit», bio je naoružan kopljem i kratkim mačem, a za obranu je nosio kacigu, prsluk, okrugli štit i metalne štitnike na nogama.

gladijatori

Stari je Rim također poznavao oblike borenja kratkim mačevima. Mačevanje se kao vještina podučava u vojsci (taj oblik mačevanja naziva se «armatura»). Najbolji borci imenovani su «doktorima oružja» (doctores armorum) i primali su dvostruku plaću. U gladijatorskim školama robovi – gladijatori, pripremali su se za borbe u areni («gladius» je latinski naziv za vrstu kratkog rimskog mača).

Nakon sloma Rimskog carstva i barbarskih provala u Europu, uspostavlja se feudalni ustroj. Feudalna hijerarhija stvara poseban sloj «ljudi pod oružjem» koji su u službi crkve ili svjetovnih vladara (seniora). Križarski ratovi doprinose osnivanju «viteških redova» – za borbu osposobljenih redovničkih postrojbi (među poznatijima su vitezovi Templari). Plemstvo se odgaja u ratničkom duhu. Jahanje, borenja, a u doba mira lov i turniri (simulacije ratničkih vještina) glavna su preokupacija nižeg plemstva. Borenje hladnim oružjem izvan ratnih prilika prakticira se u obliku dvoboja i na viteškim turnirima. Još uvijek se ne može govoriti o mačevanju u današnjem smislu riječi, ali borbe u dvobojima i na turnirima već karakterizira uvođenje nekih pravila i ograničenja. Borbe se vode na konju ili pješice, a oružje su koplje, mač, sjekira ili bojni mlat. Za zaštitu se koristi kaciga, štit te pancirna košulja. Pomalo se uvodi i puni oklop. Oklopom se zaštićuju i konji koji se za potrebe borbe posebno uvježbavaju.

 

Dvoboj predstavlja borbu dva pojedinca (što mu i ime kaže), a u srednjem vijeku dvoboji predstavljaju način rješavanja sporova, najčešće imovinskih, ali i svih drugih. U slučajevima spora dvaju vazala, za arbitražu je bio nadležan njihov senior, feudalac na višoj hijerarhijskoj ljestvici. Kako je arbitraža u takvim prilikama vrlo nezahvalan posao, uveden je pojam «suda božjeg», prema kojem je trebalo održati dvoboj, a pravda je na strani pobjednika. Takvi dvoboji održavali su se u posebno ograđenom prostoru, oko kojeg su se okupljali gledatelji. Iz tog vremena datira i poznati običaj da izazivač baca rukavicu, a izazvani ju podiže ukoliko prihvaća izazov.

 

Viteški turniri služili su u doba mira za održavanje borbene spremnosti, a provodili su se još od XI. stoljeća i to kao grupni (simulirana borba dvaju vojski), ali i pojedinačni sukobi. Na turnirima se koristilo zatupljeno oružje, međutim mnogi sudionici su ipak završavali s ozljedama, pa i gorim posljedicama, jer su borbe bile vrlo surove. Turniri su predstavljali atrakciju za cijeli kraj, postaju pravi praznik, a oko turnirskog polja okupljaju se trgovci, akrobati, žongleri, plesači… Viteški turniri u XII. stoljeću postaju pod utjecajem kulta viteštva, koji se javlja u cijeloj Europi nakon Križarskih ratova, sve kurtoazniji, uvode se pravila, borbe nadziru sudci. Naročito spektakularne su bile pojedinačne borbe konjanika, koji su kopljem nastojali oboriti protivnika. Nakon obaranja na tlo, borba se nastavljala mačevima, sjekirama, mlatovima, bodežima…

 

Turniri svoju kulminaciju doživljavaju u XV stoljeću, a nakon toga pomalo gube smisao jer u ratnu praksu sve više ulazi vatreno oružje.

Sud božji kao povod za dvoboje zadržao se sve do kraja XIV stoljeća, kada je uglavnom napušten kao način presuđivanja sporova i odluke su donosili vladari, čime se pomalo ustrojavao pravni sustav. Dvoboji time ipak ne prestaju, a razlozi za njihovim održavanjem postaju sve bizarniji. Sve prisutnije vatreno oružje, protiv kojeg ni puni oklop nije predstavljao zaštitu, dovodi do njegovog postupnog povlačenja. Time se gubi i svrha teških dvoručnih mačeva, pa se mač transformira u relativno lagano i tanko oružje – rapir (nastao u Španjolskoj). Lakoća rapira omogućuje usavršavanje tehnike borenja, budući da tjelesna snaga ne igra više presudnu ulogu. Mačevanje se kao vještina sve više profilira. Pišu se prve knjige o tehnici borenja talijanskih autora. Javljaju se prve dvorane za mačevanje. Mačevanje postaje gotovo umjetnost, a u Europi se prakticira najviše u Italiji (koja daje mnoštvo učitelja mačevanja), zatim u Francuskoj, poznatoj po velikom broju dvoboja, Španjolskoj, koja je kolijevka novog oružja – rapira, zatim u Engleskoj, Njemačkoj…

Nova opasna «zabava» uzela je maha među plemstvom. Mač (rapir) potezao se gotovo bez povoda. Bilo je dovoljno da dva jagunasta plemića izraze različito mišljenje o nekoj stvari i već je dogovoren dvoboj, koji je mogao završiti fatalno. Štoviše, postojao je običaj da izazivač i izazvani u sukob uvuku i svoje najbolje prijatelje, koji su se također morali boriti (otuda i pojam sekundant, secundus=drugi). U kasnijim stoljećima se sekundanti nisu trebali boriti i dobili su ulogu svjedoka. Ponekad bi se uključilo više prijatelja, pa se dvoboj pretvorio u sukob četvorice protiv četvorice, pa i više protivnika. Apsurdno je bilo da su se u takvim dvobojima na život i smrt bez ikakvog razloga borili ljudi koji su se prvi put sreli, samo iz lojalnosti prema prijatelju. Odbijanje je predstavljalo veliku sramotu. Borbe su se vodile prema dogovorenim pravilima, samo rapirom, ili rapirom i bodežom u drugoj ruci. U Francuskoj je u preiodu između 1588. i 1608. u dvobojima poginulo oko deset tisuća plemića. To je zabrinulo kralja i državnu upravu, jer se snaga monarhije zasnivala upravo na snažnom plemstvu, pa su dvoboji zabranjeni, a prekršitelji drastično kažnjavani. Ta mjera je znatno smanjila broj dvoboja, ali ih nije potpuno iskorijenila, pa su ih najhrabriji još neko vrijeme održavali u tajnosti.

Dva ključna elementa su odredila da mačevanje opstane kao vještina i nakon postupnog smanjenja broja dvoboja, odnosno sve češćeg uvođenja pištoljima. Radi se o pojavi floreta krajem XVII stoljeća i uvođenju žičane maske za zaštitu lica oko 1776. godine. Floret se javio kao kraća i lakša verzija rapira, s oštrisom četverostranog presjeka, koja je završavala zaobljenim gumbom nalik na cvjetni pupoljak – otuda mu i ime fleuret (fleur = cvijet na francuskom). Floret je služio za vježbu, usavršavanje tehnike, dok se u dvoboju borilo rapirom. Bio je lagan i tehnika se mogla duže vrijeme uvježbavati bez zamora. Pojava zaštitne maske omogućila je masovno bavljenje mačevanjem, jer je uklonjena opasnost ozljeđivanja lica i očiju. Mačevanje postaje predmet nadmetanja bez rizika i bez namjere za nanošenjem ozljeda. Organiziraju se mačevalačke revije (akademije) na kojima se pokazivala vještina mačevanja. Poznati majstori obilazili su gradove i susretali se s domaćim favoritima. To predstavlja početak sportskog mačevanja. Floretu se u tu svrhu pridružio mač (sličniji rapiru, s nešto drugačijom tehnikom borenja), a također i sablja, koja je kao konjaničko oružje preuzeta s istoka, a zbog svoje praktičnosti u borbi s konja, prihvatile su je u XVIII i XIX stoljeću sve europske vojske.

 

Mačevanje kao sport

Pretvorba mačevanja iz ubilačke borbene vještine u sportsku aktivnost najučinkovitije je provedena u Europi, tako da danas možemo reći da je sportsko mačevanje izravni slijednik onih oblika mačevanja koji su se prakticirali u Zapadnoj Europi krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća.

Mačevanje je jedan od najstarijih olimpijskih sportova i već od prvih modernih Olimpijskih igara (Atena 1896.) nalazi se u redovnom programu natjecanja. Osnivač modernog olimpizma, baron Pierre de Coubertin, i sam je bio mačevalac, o čemu svjedoče brojni dokumenti i slike (Olimpijski muzej u Lausannei).

Međunarodna mačevalačka organizacija (F.I.E. – Federation Internationale d’Escrime) je osnovana u Parizu 1913. godine, a danas okuplja 111 nacionalnih federacija sa svih kontinenata. Hrvatski mačevalački savez je član F.I.E. od 1992. godine, a primljen je u članstvo neposredno nakon međunarodnog priznanja neovisne Hrvatske i priznanja Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) od strane Međunarodnog olimpijskog odbora (CIO – Comitee Intrenationale Olympique), kao treći olimpijski sport u Hrvatskoj koji je stekao međunarodno priznanje.

Sportsko mačevanje ima vrlo razvijen međunarodni sustav natjecanja. Osim Olimpijskih igara koje su svake četvrte godine, svake se godine održavaju svjetska i europska prvenstva za sve dobne skupine (seniore, juniore i kadete) u svim mačevalačkim disciplinama (floret, mač, sablja), oko 150 natjecanja F.I.E. koja se boduju za svjetski kup (rang listu F.I.E.), regionalna natjecanja kao Mediteranske igre, Panazijske igre, Panameričke igre, Igre Commonwealtha, Studentsko svjetsko prvenstvo – Univerzijada, Vojna natjecanja – svjetsko prvenstvo i drugi CISM turniri, mnoga međunarodna natjecanja bez FIE-ine kategorije, te redovita nacionalna prvenstva i drugi turniri manjeg značaja.

gard_pozicije_2